Piše: Miljan STANIŠIĆ
U viševjekovnoj borbi srpskog naroda za slobodu protiv turske okupacije nije bilo ozbiljnijih uslova za razvitak pisane riječi i procesa obrazovanja. Što se tiče knjižnog fonda on je bio uglavnom vjerske sadržine, jer se u tim vremenima jedino obrazovanje odvijalo u manastirima gdje su se djeca pripremala za svešteničke pozive. Oni su imali zadatak da pored obavljanja vjerskih dužnosti jačaju pravoslavnu vjeru kao temelj opstanka i zaustavljanja procesa „turčenja”, koje je uzimalo maha. U Bjelopavlićima navedeni procesi nijesu imali veće razmjere, jer je kroz istoriju u ovom plemenu bilo samo nekoliko takvih pojedinačnih slučajeva. Sveštenici su imali ključnu ulogu, pored svojih redovnih dužnosti, da hrabre narod, jačaju vjeru, slogu i rodoljublje i spriječe prevjeru. Pored toga neki sveštenici su, kada su okolnosti dozvoljavale, u svojoj parohiji vršili i opismenjavanje pojedine djece, mada to nije imalo redovan karakter, već je zavisilo od volje, znanja sveštenika i mnogih drugih faktora. U daljem tekstu navešćemo kako se proces opismenjavanja i obrazovanja odvijao u Bjelopavlićima i dr. da bismo pojasnili kakvo su prosvetno nasleđe naslijedili i baštinili pomenuti bjelopavlićki učitelji, koji su se 1916. godine oduprli progonu ćirilice i srpskih sadržaja u nastavi: Kao što smo naveli prva Bogoslovska škola u manastiru Ostrogu počela je sa radom krajem 17. vijeka, što potvrđuje i jedan zapis o jereju Vasiliju Kolarskom iz 1712. godine. On je tada službovao u jednom manastiru u Srbiji, a istaknuto je da je pomenutu Bogoslovsku školu završio u manastiru Ostrogu, pa je ona morala raditi više od decenije prije navedenog datuma. Pošto je sveštenički poziv bio nasledan to su se sveštenički sinovi učili pismenosti i pripremali za taj poziv.
Surovosti turske okupacije i stalni sukobi, bojevi i ratovi protiv njih dominantno su uticali da se proces opismenjavanja i obrazovanja nije mogao razvijati željenom i neophodnom dinamikom, ali ipak i u tim uslovima ono se odvijalo shodno konkretnim situacijama, a sveštena lica su bili nosioci tog procesa. Veliku ulogu u opismenjavanju djece imali su mnogi sveštenici u pomjesnim crkvama, koji su samoinicijativno organizovali opismenjavanje i obrazovanje djece i za to dobijali pomoć od njihovih roditelja. O jednom od takvih slučajeva iz Bjelopavlića svjedoči pismo popa Toka vladici Petru II: „Kako sam doša u Bjelopavliće, na Sretnju, i zagovaram se oko 5-6 đetića, pa ih učim teke sad da ne idem po tuđije ulica”.
Koliki je bio kvalitet nastave u Bogoslovskoj školi u manastiru Ostrogu, a time i znanja sveštenika, svjedočio je i Napoleonov izaslanik Viala de Somier koji je 1810. godine prilikom posjete Crnoj Gori boravio i u manastiru Ostrogu i svoje impresije pretočio u dva toma „Istorijski i politički put u Crnu Goru”. Djelove iz Somierovih svjedočenja o manastiru Ostrog iznosi proto Ljubomir Pavićević – Slapski („Manastir Ostrog i njegova okolina”). Somier opisuje svoje kontakte sa igumanom manastira Ostrog arhimandritom Josifom Pavićevićem i sa drugim sveštenicima, ističući da je sa njima razgovarao ne samo o vjerskim temama, nego i o filosofskim i dr. pitanjima, ne krijući svoju oduševljenost znanjima igumana Josifa i ostalih sveštenika. Među sveštenicima i kaluđerima bilo je i onih koji su boravili i u zapadnim zemljama i govorili više stranih jezika. Pukovnik Viala de Somier navodi da je u razgovorima i izlaganjima iz raznih oblasti, među kojima i ona filosofske tematike bio prosto zbunjen i nije mogao sa njima kompetentno da razgovara i diskutuje, pravdajući se da su navedene teme problematika naučnika, odajući veliko priznanje sagovornicima. Somier je istakao da je relacija-opis o Manastiru Ostrogu dobio na dar od igumana Josifa i nju je koristio i upotrijebio za neke segmente svoje knjige. Somier je bio oduševljen bogatstvom i ljepotom srpskog jezika, ističući: „Srpski jezik je bogat, energičan i harmoničan. On je isti u ustima oba pola i upotrebljava se jednako srećno kad se opjevavaju milosti ljubavi i podvizi, odnosno krvavi trofeji boga Marsa; on sjedinjuje broj sa mjerom, on je sonoran, plemenit, govornički, žestok; to je jednom riječju jezik heroja jednako kao i oratora”.
Želje i napori Petra I Petrovića s kraja 18. i prvih decenija 19. vijeka da otvori pored manastirskih škola i one svetovne, nijesu se ostvarile. Na to su uticali česti ratovi sa Turcima, nedostatak materijalnih sredstava, školovanog učiteljskog kadra i oskudica knjižnog fonda. Kako Petar I zbog navedenih faktora nije uspio da otvori bar jednu svjetovnu školu, to je uspjelo njegovom nasledniku Petru II Petroviću usled toga što su tada bile nešto povoljnije međunarodne okolnosti, pa je lakše mogao da se posveti ovome činu. Tome je pogodovala znatna pomoć Crnoj Gori od Rusije, uz čiju pomoć je Njegoš uspio da 1834. godine nabavi i štampariju, na kojoj su se mogle štampati knjige neophodne za odvijanje nastavnog procesa.
Pojačane pomoći Rusije među kojima se mogu navesti i one oko nabavljanja štamparije i dr., omogućile su i otvaranje prve svjetovne škole u Crnoj Gori, kao i za druge potrebe. Ta pomoć od Rusije davana je u kontinuitetu, što je bilo od izuzetnog značaja za siromašnu i ratovima iscrpljenu Crnu Goru. Dr Mirčeta Đurović iznosi podatak da je Crna Gora od Rusije dobijala redovnu pomoć, a da je ona n.pr. za 1834. godinu iznosila 15.400 zlatnika. Zahvaljujući pomoćima Rusije, pored ostalog, započeo je i razvitak prosvjetne djelatnosti. Među štampanim knjigama bila je i ona od Vuka Karadžića. Sa pristiglom štamparijom 1834. godine, počinju da se štampaju i udžbenici, a iste godine započela je sa radom i prava svjetovna škola u Crnoj Gori i to na Cetinju.
(Nastaviće se)